ŽIVOTOPIS:
Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatičar je i romanopisac irskoga podrijetla. Od 1938. živi u Parizu te nakon rata počinje pisati na francuskom jeziku. U svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojo je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno ''trajanje'' ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjima spasa.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1969. godine.
Djela: ''U očekivanju Godota'', ''Svršetak igre'', ''Malone umire'', ''Murphy'', ''Molloy''
VRSTA DJELA: antidrama u dva čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: ne može se precizno odrediti i dobivamo tek oskudan opis krajolika u didaskalijama
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
VLADIMIR i ESTRAGON, dvojica ostarjelih skitnica koji se od milja oslovljavaju nadimcima Gogo i Didi. Vladimir ostavlja dojam pametnijeg i u stvaran život bolje uključenoga člana ovog para likova, a Estragon je priprost, ranjiv, pasivan i ovisan o Vladimiru. Obojica su u lošem fizičkom stanju – u poznim godinama (šezdesetim ili sedamdesetim), oštećenih i isluženih tijela, obučeni u dronjke.
POZZO, Luckyjev gospodar, nasilnik
LUCKY, rob, potpuno je lišen vlastite volje, nezainteresiran je i pasivan, a i opasan
DJEČAK, Godotov glasnik i pastir
KRATAK SADRŽAJ:
I.ČIN
Vladimir i Estragon, dvojica ostarjelih skitnica, na pustoj pješčanoj cesti pod sasušenim drvetom, uporno čekaju Godota. Vrijeme besciljnoga čekanja ispunjavaju besmislenim razgovorima i aktivnostima.
Tijekom neutvrđeno dugog čekanja, nailaze Pozzo i Lucky, gospodar i rob. Pozzo vodi Luckyja na konopcu, a njime upravlja vikanjem i nasiljem. Lucky nosi Pozzinu košaru s jelom, stolac na sklapanje i kovčeg pun pijeska. Neobičnost Pozzine i Luckyjeve pojave plaši Vladimira i Estragona pa se njihov odnos prema Pozzi mijenja od strahopoštovanja do prjezira. Javlja se i proračunata udvornost: Pozzo ima hranu, a možda i novac, i možda ih je voljan podijeliti. Nakon razgovora i Luckyjeva plesa, ''razmišljanja'' i napada na Estragona, Pozzo i Lucky nastavljaju put: Pozzo želi prodati Luckyja na sajmu, no ne saznajemo idu li baš tamo. Potom Vladimira i Estragona posjećuje Dječak, Godotov glasnik i pastir, koji ih obavještava da Godot toga dana neće doći, no sutra sigurno hoće. Nakon nekoliko Dječaku upućenih opreznih pitanja o Godotu, oni nastavljaju čekanje.
II.ČIN
Mjesto i vrijeme radnje su identični onima u prvome činu, a od značajnih promjena likovi zapažaju da se na suhome drvetu pojavilo lišće.
Vladimir, za razliku od Estragona, zamjećuje prolaženje vremena. Dolazak Pozze i Luckyja to potvrđuje: Pozzo je oslijepio, a Lucky zanijemio, i oba teško hodaju. Sada Lucky vuče na konopcu slijepoga Pozzu koji tetura za njim i pada nakon svakog naglo učinjenoga pokreta. Padnu li, ni jedan od njih ne može ustati. Kada preko njih padnu i Vladimir i Estragon, uspijevaju ustati zahvaljujući međusobnoj pomoći.
U nekim se detaljima mijenjaju i odnosi među likovima: Vladimir i Estragon više se ne boje Pozze i ne sažaljevaju Luckyja, a razmišljaju i o tome kako bi mogli iskoristiti njihovu nemoć. Pozzo i Lucky nastavljaju put teturajući i padajući, a nakon njih, kao i u prvom činu, dolazi Dječak s istom porukom. Vladimir je sumnjičav i pita ga sjeća li ih se i je li već dolazio, no Dječak tvrdi da ih prvi put vidi. Godot, naravno, opet ne dolazi, no doći će sutra pa se čekanje nastavlja.
O DJELU:
Mehaničko ponavljanje prostorno-vremenskih okvira odvijanja radnje, pojavljivanja likova, njihovih dijaloga i statičnih scenskih situacija potpuno usporavaju radnju i oduzimaju joj smisao.
Likovi izgovaraju nepovezane monologe isprekidane bezbrojnim nelogičnim stankama, naglim promjenama teme razgovora, bezrazložnim ponavljanjima prigodnih jezičnih fraza bez pravoga značenja.
Komunikacija među likovima izostaje i zbog fizičke onemogućenosti (nijemost, sljepoća likova). Likovi pokazuju i nemogućnost voljnoga djelovanja, a česta je pojava da se iskazane namjere ne ostvaruju, kao u ovom primjeru: ''Vladimir: Onda idemo?, Estragon: Idemo! (Ne miču se s mjesta)''.
Ova drama nije ni komedija ni tragedija: likovi su po svojoj pojavi, govoru i postupcima komični, no dojam koji pobuđuju krajnje je tragičan. Zato su je kritičari i nazvali tragičnom farsom. Drama nema klasičnoga dramskoga sukoba i dramske napetosti koja raste i razrješuje se tijekom dramske radnje. Dramska je radnja statična, a scenski prostor iznimno siromašan i u oba čina isti. Pojedinosti o likovima, mjestu i vremenu radnje saznajemo iz oskudnih didaskalija. Replike su kratke, isprekidane, slabo tematski povezane i sadržajno oskudne. No, bogat je i neograničen niz asocijacija, simbola i metafora koje svaki gledatelj stvara tumačeći ideje i poruke ove neobične drame.
